A dancer on thin ice

http://www.youtube.com/watch?v=VFLF-gh4C2M

Vjetar nosi stare uspomene.
S godinama neke stvari dobivaju na važnosti.
Nismo više djeca iako se pravimo da jesmo.
Lakše je tako zar ne?
Ali gotovo je. Prekasno je.
Stavovi su formirani. Oni se ne mijenjaju više.
Previše se kosiš s mojim načelima.

Ipak, tu si. A nemaš pravo biti.
Nemaš ništa što bih htjela, a ipak jedan dio mene želi tebe.
Ja imam samo uspomene. Ne želim se držati za njih.

Ništa me ne veže za tebe. Neki ljudi jednostavno neidu.
Znali smo oboje od prvog trena.
Ne mogu se boriti protiv onog što je već izgubljeno.

Nisam pobjegla, a trebala sam.
Ironije li. Po prvi puta, dopustila sam si nešto takvo, a ovo je jedini put kada sam trebala pobjeći.

Možda podsvjesno očekujem da će se sve vratiti na staro, stvari posložiti na svoje mjesto.
Samo što njihovo mjesto nikad nije ni bilo blizu tebi.

Gubim se.
Mi nikad ne bismo mogli biti.

Summer's passed, it's too late to cut the grass

Znala sam ja to već dulje vrijeme. Samo je neke stvari teže prihvatiti.
Šamar je bio jak i bolan, ali poruka je dostavljena.
Učinila sam što sam mogla, sad odustajem.
Znam, inače nikad ne bih odustala, ali ne mogu se boriti protiv onog što je već izgubljeno.


I see you - the only one who knew me
And now your eyes see through me
I guess I was wrong
And we're falling apart.
You'll say the world has come between us
Our lives have come between us
Still I know you just don't care.
/not as much as you used to.

When will people understand that words can cut as sharply as any blade, and that those cuts leave scars upon our souls.

Merry Xmas

"So this is Christmas,
And what have you done?
Another year over,
And a new one just begun..."

Da vjerojatno vam je poznata, ta melodija... Svaki dan ju čujete iz dućana.
Ako ne tu, onda neku drugu od mnogo božićnih pjesama koje se ovih dana vrte i vrte po radio stanicama.

Htjela bih vam pokazati jednu sliku, sliku koju nažalost mi sami često ne vidimo.
A to je slika jednog doma. Velikog, divnog, toplog. Ukrašen je s mnogo lampica, kuglica i iz njega isijava toplina. Prozori su zamagljeni, a iznutra se čuje smijeh. Možete zamisliti zar ne? E pa to je jedna lijepa slika. Nije li?
To je slika koju mi stalno zamišljamo kao simbol Božića.
Međutim mi ne shvaćamo da propuštamo vidjeti dio te slike. Od blještavila ne vidimo ništa drugo.
E pa sad ćemo pogledati pobliže.
Preko ceste, kraj kanti za smeće, stoje muškarac i djevojčica, oskudno obućeni i drže se za ruke. Pretpostavljamo da su to otac i kćer. Malena u ruci drži ofucanog zeku i gleda prema divnoj kući u kojoj se njeni vršnjaci igraju, vesele i smiju. Otac? Njegove oči prate njen pogled i pokazuju ogromnu bol i tugu što malena to nema prilike doživjeti. Osvrće se prema njihovom domu, kartonskim kutijama ionako promočenim od snijega. Suze mu počinju teći.

Ne, nije mi namjera nikoga baciti u bed. Nitko, ama baš nitko, ne bi trebao biti tužan u ovo doba.
Samo želim pokazati da ako ste na toplom, sa obitelji, ljudima koje volite ne možete ne biti sretni.
I da postoji toliko ljudi koji nemaju ni upola onog što vi imate, koji su nesretni i tužni.
I znam, i ja sam nezahvalna i stalno bih nešto drugo, ali da li su uistinu važni pokloni i materijalne stvari, ako nemamo one prijeko potrebne - ljubav, sreću, zdravlje - dom?

Nadam se da će vam se želje ostvariti i želim Sretan Božić Vama i Vašima.

And you ask me what I want this year
And I try to make this kind and clear
Just a chance that maybe we'll find better days
Cause I don't need boxes wrapped in strings
And designer love and empty things
Just a chance that maybe we'll find better days
I wish everyone was loved tonight
And somehow stop this endless fight
Just a chance that maybe we'll find better days

He'd seen my enemy. Said he looked just like me.

Hladnoća. Zvijezde. Pogled prema nebu. Hodanje.

"Tako ti i treba kada si glupa.", govorio joj je onaj glasić u glavi. "Tako ti i treba. Praviš se da ti nije stalo i onda izgubiš sve. Praviš se da možeš sama a ne možeš. Praviš se sretna a nisi. Želiš nešto dok to ne možeš imati. U trenu kada to dobiješ, više ne želiš."

Trgnula se. Razmišljala je o svojim postupcima. Baš kao na satu hrvatskog, kada bismo govorili o pojmu "suvišnog čovjeka", osobe kojoj je sve dosadno, koja se ne može skrasiti i vezati za nekoga već skače iz pustolovine u pustolovinu stalno tražeći uzbuđenja i zanimaciju. Znala je vrlo živo raspravljati o tome i smatrala ga je vrlo negativnim likom. Stresla se, a to nije imalo veze sa hladnoćom.

Hladnoća. Zvijezde. Pogled pred sebe. Trčanje.

"Sada ti je žao zar ne? Naravno da je. Odbijaš stvari koje možeš imati jer želiš ono što ne možeš. Ne sviđaju ti se stvari koje su sigurne, koje uz sebe ne nose dozu rizika. I bit će ti teško. O da. Zašto onda zavidiš drugima? Zašto kada si ti mogla imati sve a odbila si? Zašto kada ti je jedan glupi hir bio bitniji od ne samo tvoje, već i tuđe sreće?"

Nije baš najbolje shvaćala posljedice koje njeni postupci imaju. Najgore od svega bilo bi kada bi, nakon što izgubi jednu stvar, sama sebe uvjerila da tu stvar zaista opet želi. Ne samo zbog osjećaja dobitka, kako bi ju kasnije lako mogla odbaciti. Ne. Već zbog te stvari same. No svaki put je ista priča. I nikada se ne mijenja. Bez obzira na to koliko se slagala sa poslovicom na satu engleskog "Actions speak louder than words".

Hladnoća. Zvijezde. Pogled u pod. Pad.

"Zar ne možeš prihvatiti činjenicu da osuđuješ stvari koje ti radiš? Zar ne možeš shvatiti da je cijela ta maska sreće i uživanja čista glupost u koju ni ti sama ne vjeruješ? Stvaraš zidove oko sebe. Zoveš one koji su njima najdalji da priđu. Pokažeš im vrata. Nakon što pokušaju ući ti ih zaključaš. I tako sa svih strana. Bojiš se. Bojiš se nekome pružitit sebe na dlanu jer si krhka i lako se slomiš.
Kako ne shvaćaš da tako nećeš nigdje doći? Kako ne shvaćaš da su osobine suvišnog čovjeka tvoje? Kako ne shvaćaš da ne činiš nikome dobro a deklariraš se kao dobra osoba spremna pomoći?"

Vrijednost života kao takvog je neprocijenjiva. Ti gubiš vrijeme koje ne staje zbog tebe, kao ni zbog bilokog. Gubiš ga na ono što ni tebi nije više zabavno. Umjesto da dopustiš nekome da uđe, ti tjeraš ljude od sebe. Umjesto da probaš, osuđuješ stvari na prvi pogled. Na prvi dojam koji te toliko puta prevario.

Hladnoća. Zvijezde. Pogled u pod. Pad. Suze........ Pomoć. Ruka. Osmijeh. Potpunost.

Saw the world turning in my sheets and once again I cannot sleep.
Walk out the door and up the street; look at the stars beneath my feet.
Remember rights that I did wrong, so here I go.
Hello, hello. There is no place I cannot go.
My mind is muddy but my heart is heavy. Does it show?
I lose the track that loses me, so here I go.
I'm not calling for a second chance,
I'm screaming at the top of my voice.
Give me reason but don't give me choice.
'Cause I'll just make the same mistake again.

.......
Isprike zbog dugog ne pisanja.
Škola, fejsbuk i tak to.
Napišem nešto bolje kada dođe inspiracija.

Learning to breathe

Pogledaj me. Pogledaj u ono što smo bili i pogledaj nas sada.
Nemoguće zar ne?
/Ne. Ti to ne vidiš

I ne krivim te. Naravno.
Ja sam ta kojoj je tad bilo lijepo.
Ja sam ta koja žali.
Ti si onaj kojeg sam tada uništila. A sad je sve zacijelilo. Ona te zacijelila.
I tako mi je prokleto drago zbog toga.
Iako mi patimo zbog toga, mi, ono što smo bili. Ako si sretan neka bude ovako.

Krivim sebe.
Zato jer sam ja ta koja priželjkuje da bude sve kao što je bilo prije.
Zato jer sam ja ta koja je pobjegla.
Zato jer sam se ja osjećala suvišnom.

Znao si izvući ono najbolje iz mene.
Gurao si me dalje, čak i kada ti nisi uspjevao sam hodati.
Zbog mene.

Drago mi je što te izvukla. Jer ti si izvukao i nju.
Jedina koja nije bila na dnu bila sam ja. Plutala sam na površini.
Sada vi letite. A ja i dalje plutam.
I nećete pasti. Ne. Jer ako jedan počne padati, drugi će ga spremno uhvatiti.
/Sve je lakše u dvoje zar ne?
A ako se to ne dogodi, ja ću vam uvijek pružati ruke da ne potonete na dno.
Ja s površine.
Jer ja plutam već jako dugo.
I plutat ću još neko vrijeme dok ne pobijedim samu sebe.

Dok ne dam svoju ruku nekom tko će me povući na nebo.
Dok ne prihvatim nečiju ruku.
Dok ne pogledam iznad sebe i ne shvatim kolika je ljepota gore.

I znam da nikada neću biti tako visoko da ne shvatim da netko tone.
Znam da neću. Jer uvijek ću spremno doći do dna.
I proživjeti s njim strahove i grozote tog dna.
/Kao što sam i s vama.
I zadržat ću se dolje koliko treba.
/Kao i s vama.
I donosit ću mu svako malo zrak iz boljeg svijeta. Da shvati da postoji nešto vrijedno, nakon svih razočaranja. Nova iskustva. Novi događaji. Novi život. Bolji život.
/Kao što sam i vama.
Ali ja ću biti ta koja će ga izvući.
/Kao što sam i vas.

I ne. Ne bojim se svog dna.
Jer znam da samo trebam gledati prema svjetlu.
Znam da će uvijek postojati ruke na površini koje će me vući gore.
Znam da nikada neću pasti.
Ne dok imam vas.


....
Volim vas.

Though blindness is confusing, it shows that you're not here.

"I'm hangin' on your rope,
Got me ten feet off the ground.
And I'm hearin' what you say,
But I just can't make a sound.
You tell me that you need me,
Then you go and cut me down"

Snijeg.
Oduvijek se pitam kako li je to, padati odozgo poput pahuljice snijega, tako polako, lagan poput pera....

***
Ne mogu se odlučiti kako da se postavim prema ljudima.
Kada se ljutim na nekoga. Kada me netko razočara. Kada se netko promijeni.
Zašto im ipak svima trčim u susret kad im je teško?
Jesu li oni bili tu za mene? Ne.

Pokušavam držati distancu od ljudi koje volim kako bi im pokazala kakav je osjećaj biti zapostavljen.
/Nije da mi ide ali...

Trudim se. Uspijevam u nekim stvarima.
U nekima i dalje nema pomaka.

Glasna glazba, puno ljudi, alkohol i sve ostalo.
Mislim na baš sve ostalo što ide uz zabave.
A sve što meni treba je krug ljudi koje volim.

Strah od usamljenosti u masi ljudi.

"I'd take another chance,
Take a fall, take a shot for you.
I need you like a heart needs a beat,
But it's nothin' new."
***

....na kraju padne na tlo i izgubi se u masi njoj sličnih.

It's too late to apologize.

I knew more then, than I do now

"I picture you in the sun wondering what went wrong
And falling down on your knees asking for sympathy
And being caught in between all you wish for and all you seen
And trying to find anything you can feel that you can believe in
I know I would apologize if I could see your eyes
’Cause when you showed me myself I became someone else
But I was caught in between all you wish for and all you need
I picture you fast asleep
A nightmare comes
You can’t keep awake"

Vjerujem u anđele.
Ne onako kako ih ljudi zamišljaju, kako ih predočavaju.
Vjerujem da nisu u materijalnom obliku, već ogromna količina dobrote koja ulazi u osobu koja nam učini nešto dobro.
Bio to netko nepoznat, majka, otac ili, najčešće, prijatelji.

Risk more than others think is safe,
care more than others think is wise,
dream more than others think is practical,
expect more than others think is possible.

Teško je.
Imam osjećaj kao da se raspadamo, kao cjelina.
Cjelina koja se sastoji od pojedinaca.
Pojedinaca čiji su odnosi već dulje vrijeme gotovo uništeni.

Sve ostaje na riječima, a ništa na djelima.

Ne mogu se shvatiti u zadnje vrijeme.
Nešto što želim ujedno i ne želim.
Ne mogu se više truditi i biti jedina koja to radi.
Bojim se nekih stvari zbog kojih sam se prije veselila.
/Gubim ono što sam nekoć imala.

Stvari mi prolaze kroz prste i nikako ih ne uspijevam zaustaviti.
Teško ih je zaustaviti sam.
/Teško je prihvatiti da nikada neće biti isto.

If I find my own way
How much will I find?

Nisam sigurna da se učinjeno može ispraviti.

Hope. Patience. Independance.

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
~
~
Tisuće ljudi. Tisuće života.
Tko bi samo znao?
Ponekad nas bol savladava. Pretvara u osobe koje se u svom životu osjećaju tako pasivno.
Nemoć, daljina, bezizlaznost...
I dok netko pjeva i veseli se, nekome je najgori dan u životu.

Žao mi je što sam odustala od sviranja klavira.
To me toliko znalo smirivati. Danas kada ga čujem hvata me velika nostalgija.
Jer, nema ljepšeg nego svirati i svirati i svirati ono što želiš nakon napornog dana i u to unjeti svaki svoj osjećaj, svaku misao.
~
~

"Ne boj se mrtvih ljudi, oni ti neće ništa. Boji se živih. Njih ima svakakvih, dobrih i zlih."

Kao i svake godine, tisuće svijeća, tisuće ljudi, tisuće života se ugasilo.
Pitanje je koliko života jedan povlači sa sobom.

"...jasno je da nešto ne štima, svi razlozi pišu joj na leđima. Nisi ih uspio pročitati, nisi ju stigao ništa pitati. U trenu samo je nestala i sa sobom cijeli tvoj svijet je odnjela....to nisi uspio spriječiti."

Ne bojim se. Samo mi užasno fališ.
Ali znam da si tu. Uvijek ćeš biti.
Živiš u mom srcu.
Vratit ćemo se na ono što smo bile.
Volim te.

the world you love

Ona je sretna. I lijepa je, ne zbog svojih fizičkih vrlina iako i njih ima, već zbog topline koja zrači iz njenog srca.
Svi ju vole. I dive joj se. Žele biti baš poput nje.
Tako je snažna. Odupire se Životu i smije mu se u lice.
Pa opet, zna li netko što se događa kada se zavjese spuste, kada onaj osmijeh siđe s uvijek široko raširenih usana i napusti svaki djelić njenog tijela. U ono malo trenutaka kada si dopusti biti slomljena. Kada si dopusti da ONA bude ta koja treba pomoć. Iako ju joj nitko ne pruži, što je i potpuno logično, jer kako bi Oni znali? Kako bi znali kada je njihova sposobnost da vide ono što se ne vidi na prvi pogled ravna nuli, ono što se vidi u svakom osmjehu koji joj ne zahvaća oči, ono što se nalazi u njenom srcu. Kako kada se uspiju zavarati njenom maskom.
Kako kada ih nije briga.

Jedino za što se brinu je njihova sreća. Pa, ako putem moraju pregaziti i nečije osjećaje, nečije srce, što sad? Ionako su njihov svijet oni sami. Tako isto razmišlja i ona. Njen svijet su oni. Pa ako radi njih mora pregaziti samu sebe, svoju sreću žrtvovati za sreću njenih kvazi prijatelja, svoj život podrediti njima.
Kao da je bitno što, kada se ljubav njenog života deklarirala kao osoba koja prema njoj osjeća jednako, kao da je bitno što se pravila glupom. Kao da je bitno što njena najbolja prijateljica već godinama pati zbog iste osobe, a ona joj se nije usudila priznati da je njena patnja toliko gora. Da ona gubi i žrtvuje sebe radi nje.
Nikada ju ne bi povrijedila.

Stajao je tamo. Tako divan. Tako... savršen. Njoj. Priznao joj je sve što mu se skriva u najsitnijem djelu duše. Nije znala. Nije znala za sebe. Pogledala ga je u oči sa svojima u kojima je sve pisalo. Cijela njena duša. Koliko snage je trebala da ju sakrije pred njegovim koje su žurno upijale svaki njen pogled. Nakon par sekundi koje su trajale kao godine. Nakon toliko toga izrečenog usred šutnje, okrenula se i otišla praveći se da ga ne voli. Gotovo je čula zvuk razbijanja. Bila je sigurna da je to njegovo srce koje je puknulo. Njeno je odavno bilo u najsitnijim komadićima. Osjetila je njegov pogled na leđima, zov njegovog srca da ga zacijeli. Jedna suza potekla joj je niz obraz.


Ne radi se o meni niti o bilokome koga znam. Bar ne namjerno.
Trenutak inspiracije.

Dark blue

"Hey, don't write yourself off yet.
It's only in your head you feel left out or
looked down on."

Ne znam.
Najozbiljnije ne znam što da kažem.
I mrzim ovaj osjećaj.
Kada imam toliko ideja u glavi i kad bih toliko toga htjela reći a jednostavno se ne znam izraziti.
Postoji toliko osjećaja i emocija koje se riječima ne mogu opisati i tek kada osjetiš potrebu staviti ih na papir (ili u ovom slučaju na internet) shvatiš koliko je jezik zapravo ograničen.

...

Waaaa...
Kako je život nepravedan!!!
Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?
Zašto smo toliko okupirani sobom da ništa ni ne primjećujemo?
Zašto uvijek mislimo da se prema nama loše postupa i da smo mi najveći patnici kada oko nas postoji toliko ljudi koji imaju mnogo ozbiljnije probleme a nose se s njima tako dobro.
Toliko dobro da ih mi ni ne primjećujemo.

******

Jesen je.
Mijenjaju se boje, a tako se mijenjaju i moji osjećaji.
Mijenjaju se ljudi.
Sjećanja ostaju zauvijek.

....Tako mi je prokleto žao što smo izgubile kontakt.
Sjećaš li se naših razgovora?
Naših valjanja po svježe pokošenoj travi i poljevanja sa vodom
Sjećaš li se kako smo uvijek prve trčale s bocama u ruci?
Sjećaš li se onih glupih svađa oko toga tko je što napisao s kredom pred školom?
Ili kako smo se zajedno vrtile na vrtuljcima kod nebodera?
Ili možda kada smo zvonile po neboderima i igrale lovice?
Sjećaš li se?
Sjećaš li se kada smo se prvi put upoznale?
Ja se sjećam. I nikad neću zaboraviti.
Iako je prošlo mnogo vremena od našeg druženja.
Iako se nismo javljale jedna drugoj pretjerano u zadnje vrijeme.
Iako imaš puno drugih prijatelja, baš kao i ja, koji su trenutno uz tebe.
Želim da znaš da sam tu.
Da sam tu i da ti svim srcem želim pomoći sada kada ti je najteže.
Ponosim se tobom. Nemaš pojma koliko.
Drži glavu visoko i ne odustaj.
Molim te nemoj odustati i predati se.
Obadvije znamo da to možeš...

Vjeruj u sebe.
Svi vjerujemo.

*****

Leukemia is the general name for four different types of blood cancers. The ways that individuals with leukemia are affected and treated and the rate at which the disease progresses, are different with each type of leukemia........

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.